Azilanti - težak slučaj ljudske nesreće
Nedavni medijski izveštaji o velikom broju azilanata koji su u našu zemlju prispeli iz Avganistana, Pakistana, Iraka i drugih zemalja još čemernijih od ove naše podsetio me je na jedan događaj koji me je naučio koliko je velika nesreća koja je ove ljude naterala da napuste svoje domove i potucaju se po svetu tražeći spas. Bio je novembar, kao i sad, i iz suda su me pozvali da im kao prevodilac pomognem u saslušavanju nekih stranaca koje je naša policija privela sudiji za prekršaje. Nisam puno razmišljao o tome koga bih mogao da zateknem u sudnici jer sam ranije uglavnom imao posla sa strancima koji su prekoračili brzinu na autoputu ili napravili neki drugi manji prekršaj zbog kog bi na brzinu platili kaznu, isplatili mene u gotovini na licu mesta za usluge prevodjenja i brzo napuštali sud idući za svojim poslom. Happy end i za mene, i za njih, i za sudiju koja bi celu stvar završila za manje od pola sata.
Tog novembarskog dana ušao sam u sudnicu ležerno, pozdravio se sa sudijom i njenom službenicom koje su me već dobro znale i, u prvi mah, nisam ni primetio dvojicu izmorenih tamnoputih ljudi u iznošenim jaknama i nekim starim zimskim kapama koji su stajali u dovratku sa rukama prekrštenim ispred sebe i gledali u pod. Rečeno mi je da sam tu da prevodim za tri Avganistanca (jedan je čekao ispred sudnice) koja su uhvaćena kada je policija na autoputu koji vodi iz Beograda ka zapadnoj Srbiji zaustavila taksi u kom su se nalazili. Samo jedan od njih je govorio engleski (ali i francuski po čemu se dalo zaključiti da je reč o obrazovanom čoveku) dok su druga dvojica mogla da se sporazumevaju samo na maternjem paštuu.
Priča ovih jadnih ljudi bila je krajnje potresna, mada su mi ono najgore ispričali privatno, na pauzi, kao da su mislili (ispravno) da svi ti detalji ne zanimaju pravosudni sistem neke strane države. Nijedan od njih nije mogao da da tačne podatke o datumu rođenja jer u Avganistanu ne postoje nikakve javne institucije koje upisuju imena živorođene dece dok roditelji puno na tome i ne insistiraju već rođenje dece vezuju za neke važne događaje pa tako možete biti rođeni u „godini posle one kada su padale velike kiše“ i tome slično. Dalje, svi su do Srbije došli preko Irana, Turske, Grčke i Makedonije mada su se njih trojica prvi put sreli neposredno pre nego što će za 25 sati neprekidnog hoda prepešačiti srpsko-makedonsku granicu „putem za koji su čuli da je relativno siguran za ilegalce“. Pošto su oni Suniti, objasnili su, a u Iranu žive šiiti, u toj zemlji je vojsci i policiji data prećutna saglasnost da ilegalce iz Avganistana ubijaju na licu mesta što oni sa velikim zadovoljstvom i rade, malo iz verskog zanosa (čak pominju džihad po rečima onog obrazovanog Avganistanca), a malo i iz zabave. Kad pređu u Tursku odahnu malo jer se Turci, čija se praksa do pre par godina nije puno razlikovala od iranske, sad trude da ih od ilegalnog prelaska granice oduče pre batinama nego bojevom municijom. Tek kada pređu nekako u Grčku mogu da računaju da će se prema njima vlasti ponašati sa kakvim-takvim obzirom, a posle toga slede Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija i konačno Austrija koju svi valjda na tom putu sanjaju. Posle toga se razmile po zapadnoj Evropi i pokušavaju da dobiju papire kako bi mogli posle da dovedu i svoje porodice.
Ova putovanja traju i po nekoliko godina a ljudi koji ih se late su usput prebijani, pljuvani, psovani, varani i pljačkani, često i od ljudi kojima su oni platili da bi napustili zemlju. Tako mi je jedan od njih u privatnom razgovoru rekao da ga je neki Makedonac koji je hteo da ga opljačka udario drvenom palicom u rebra pre devet dana i da ga od tad taj deo tela boli iako ne vidi nikakvu modricu. Uopšte, ti ljudi su najviše brinuli o tome da li će dobiti priliku da se negde okupaju, jedu nešto i dobiju malo vode, a manje su se brinuli za malu zatvorsku kaznu koju su dobili ili čak za to što su uhvaćeni na samo šest sati vožnje od Beča.
Velika je muka ove nesrećnike naterala na ovakvo potucanje. Stanje u njihovoj zemlji je katastrofalno, tamo nema ni struje ni vode, ljudi često žive u pećinama, a oni koje ne pobiju ili ne regrutuju talibani u velikoj su opasnosti da stradaju od američkih bombi. Narod je neobrazovan a od one trojice Avganistanaca za koje sam ja prevodio samo onaj sa univerzitetskom diplomom je znao da se potpiše. S druge strane, tim ljudima ne može da se da azil u Srbiji jer je i naša zemlja u lošem stanju, a opet po međunarodnom pravu ne mogu se izručiti nazad u Avganistan sa kojim mi ionako nemamo diplomatske odnose. Možemo eventualno da ih izručimo nazad Makedoncima ali i za to je potreban sporazum sa vladom u Skoplju koji, koliko znam, još nije postignut. I tako ti ljudi posle odslužene višednevne zatvorske kazne ostaju u kampovima širom Srbije, u bedi i nemaštini, daleko od kuće, ali i od te zapadne Evrope koju su toliko sanjali.
Ovaj blog možete naći i na http://balkanskapravila.blogspot.com/