Partijska država

Published on 08:13, 12/11,2011

Da Srblji žive u partijskoj državi koja s vremena na vreme menja granice, ideološki predznak i nepokolebljivog vođu čvrstorukaša ali ćud nikad zna valjda svako dete, ali sasvim druga je situacija kad to osetite na sopstvenoj koži. Primer koji ću navesti možda je banalan ali mislim da dobro ilustruje dokle smo došli kao zemlja i kao narod.

Rešim ja jednom da malo krenem na rekreaciju i počnem da se raspitujem da li ima neka ekipica koja se sastaje par puta nedeljno na basketu, računam zima je i mora da se igra u sali, a i to je sport koji najviše volim i koji sam nekad kao klinac godinama trenirao. Čujem od jednog prijatelja da ima jedna grupa koja se sastaje dvaput nedeljno i koju čine lokalni opštinski funkcioneri i zaposleni i da mogu da im se pridružim na njegovu preporuku ako želim. Pristanem ja iako ne znam skoro nikog od tih ljudi i počnem redovno da dolazim. Vrlo brzo sam primetio da na rekreaciji vlada jedna jako čudna atmosfera – jedan čovek izgleda vodi glavnu reč. On određuje ko igra sa kim (sebi uvek odredi najjaču ekipu što je dodatno važno jer se igra na ispadanje pa ko pobedi ostaje na parketu i igra više od drugih), stalno šutira na protivnički koš (uglavnom nerezonski i sa vrlo malim uspehom), ne igra odbranu, glasno sve vreme kritikuje sve svoje saigrače a loptu vrlo retko deli i to sa samo jednim članom svoje ekipe. Najčudnije od svega je to što mu niko ne prigovara već ga svi trpe i gledaju u zemlju kad im se on obraća. Dođe tako red na mene da igram u njegovoj ekipi i pošto ja imam kratak fitilj posvađam se sa njim i umalo dođe do fizičkog obračuna. Da ne dužim priču, odlučim ja da više ne dolazim jer ne želim da se bijem sa nekim već da igram basket, a s obzirom da su svi drugi na rekreaciji stajali po strani dok smo se nas dvojica hvatali za gušu pretpostavim da ih se takve stvari u najmanju ruku ne tiču i da ga možda i podržavaju jer ga sasvim sigurno znaju mnogo duže od mene. Samo nekoliko dana kasnije javi mi se jedan od ljudi koji su bili prisutni i pošto nisam hteo da se vratim na košarku pozove me da sa njim i njegovim prijateljima igram mali fudbal u drugom terminu i tako ja pređem na drugu vrstu sporta.

Elem, šta sam mogao da čujem u narednih nekoliko dana? Čovek sa kojim sam se posvađao je visoki lokalni funkcioner jedne stranke i svi (sem mene) koji dolaze na tu rekreaciju su mu podređeni, što u opštini, što u stranci. On je takođe i predsednik lokalnog košarkaškog kluba što mi je razjasnilo dilemu otkud njemu dres kluba u kom sam ja nekad igrao kad je jasno da sa košarkom ima veze koliko i prosečni stanovnik Srbije sa hokejom na ledu. Ispostavilo se da on stalno priređuje skandale, svađa se sa ljudima, šalje ih kući kao malu decu ako mu se suprotstave iako neki od njih imaju i po petnaest, dvadeset godina više od njega. Ljudi k’o ljudi, neki pred penzijom, svi imaju decu kući, ćute i trpe ponižavanja iz nedelje u nedelju i još mu se smeškaju da ne bi pomislio kako se ljute zbog nečega. Još sam i saznao da je onaj jedan momak koji nekad od njega i dobije loptu kada igraju zajedno lokalni predsednik omladine njegove stranke, što je malo pojasnilo zašto ga neki ljudi koji mogu da mu budu roditelji zovu predsedniče i stoje u redu da se pozdrave sa njim. Dečko ima inače završenu srednju trogodišnju školu ali sedi u 5 (pet) upravnih odbora. Ne uzima on svih pet plata sebi, rekli su mi, već tri mora da vrati stranci jer su mu oni te položaje obezbedili, takva je praksa. Kao eto ni njemu nije sve baš tako idealno, ne radi ništa a dobija samo dve plate.

I ko mi je sve ovo ispričao? Isti oni ljudi koji su ćutali dok sam se ja svađao sa lokalnim kabadahijom a koji su u narednih nedelju dana, jedan po jedan, krišom, dolazili do mene ili mi slali poruke preko prijatelja da me oni razumeju i da se slažu sa mnom u potpunosti, ali da imaju decu kući i da ne mogu da vode nikakve krstaške ratove. Mislim se ja, a možda grešim, ovoga nije bilo ni za vreme Broza, a bogami ni Slobe. Politike je uvek svuda bilo, ali na basketu ne verujem. Bar je rekreacija bila nešto gde si mogao da pobegneš od politike koja je prožimala svakodnevicu, ali sad izgleda ni tamo niko nije bezbedan. Interesuje me samo da li je ovakva ili slična situacija i u drugim ex-Yu republikama (sem Slovenije za koju pretpostavljam da je civilizacijski prevazišla ove gluposti).  

Ovaj blog možete naći i na http://balkanskapravila.blogspot.com/2011/12/partijska-drzava.html


Azilanti - težak slučaj ljudske nesreće

Published on 07:14, 11/26,2011

Nedavni medijski izveštaji o velikom broju azilanata koji su u našu zemlju prispeli iz Avganistana, Pakistana, Iraka i drugih zemalja još čemernijih od ove naše podsetio me je na jedan događaj koji me je naučio koliko je velika nesreća koja je ove ljude naterala da napuste svoje domove i potucaju se po svetu tražeći spas. Bio je novembar, kao i sad, i iz suda su me pozvali da im kao prevodilac pomognem u saslušavanju nekih stranaca koje je naša policija privela sudiji za prekršaje. Nisam puno razmišljao o tome koga bih mogao da zateknem u sudnici jer sam ranije uglavnom imao posla sa strancima koji su prekoračili brzinu na autoputu ili napravili neki drugi manji prekršaj zbog kog bi na brzinu platili kaznu, isplatili mene u gotovini na licu mesta za usluge prevodjenja i brzo napuštali sud idući za svojim poslom. Happy end i za mene, i za njih, i za sudiju koja bi celu stvar završila za manje od pola sata.

Tog novembarskog dana ušao sam u sudnicu ležerno, pozdravio se sa sudijom i njenom službenicom koje su me već dobro znale i, u prvi mah, nisam ni primetio dvojicu izmorenih tamnoputih ljudi u iznošenim jaknama i nekim starim zimskim kapama koji su stajali u dovratku sa rukama prekrštenim ispred sebe i gledali u pod. Rečeno mi je da sam tu da prevodim za tri Avganistanca (jedan je čekao ispred sudnice) koja su uhvaćena kada je policija na autoputu koji vodi iz Beograda ka zapadnoj Srbiji zaustavila taksi u kom su se nalazili. Samo jedan od njih je govorio engleski (ali i francuski po čemu se dalo zaključiti da je reč o obrazovanom čoveku) dok su druga dvojica mogla da se sporazumevaju samo na maternjem paštuu.

Priča ovih jadnih ljudi bila je krajnje potresna, mada su mi ono najgore ispričali privatno, na pauzi, kao da su mislili (ispravno) da svi ti detalji ne zanimaju pravosudni sistem neke strane države. Nijedan od njih nije mogao da da tačne podatke o datumu rođenja jer u Avganistanu ne postoje nikakve javne institucije koje upisuju imena živorođene dece dok roditelji puno na tome i ne insistiraju već rođenje dece vezuju za neke važne događaje pa tako možete biti rođeni u „godini posle one kada su padale velike kiše“ i tome slično. Dalje, svi su do Srbije došli preko Irana, Turske, Grčke i Makedonije mada su se njih trojica prvi put sreli neposredno pre nego što će za 25 sati neprekidnog hoda prepešačiti srpsko-makedonsku granicu „putem za koji su čuli da je relativno siguran za ilegalce“. Pošto su oni Suniti, objasnili su, a u Iranu žive šiiti, u toj zemlji je vojsci i policiji data prećutna saglasnost da ilegalce iz Avganistana ubijaju na licu mesta što oni sa velikim zadovoljstvom i rade, malo iz verskog zanosa (čak pominju džihad po rečima onog obrazovanog Avganistanca), a malo i iz zabave. Kad pređu u Tursku odahnu malo jer se Turci, čija se praksa do pre par godina nije puno razlikovala od iranske, sad trude da ih od ilegalnog prelaska granice oduče pre batinama nego bojevom municijom. Tek kada pređu nekako u Grčku mogu da računaju da će se prema njima vlasti ponašati sa kakvim-takvim obzirom, a posle toga slede Makedonija, Srbija, Hrvatska, Slovenija i konačno Austrija koju svi valjda na tom putu sanjaju. Posle toga se razmile po zapadnoj Evropi i pokušavaju da dobiju papire kako bi mogli posle da dovedu i svoje porodice.

Ova putovanja traju i po nekoliko godina a ljudi koji ih se late su usput prebijani, pljuvani, psovani, varani i pljačkani, često i od ljudi kojima su oni platili da bi napustili zemlju. Tako mi je jedan od njih u privatnom razgovoru rekao da ga je neki Makedonac koji je hteo da ga opljačka udario drvenom palicom u rebra pre devet dana i da ga od tad taj deo tela boli iako ne vidi nikakvu modricu. Uopšte, ti ljudi su najviše brinuli o tome da li će dobiti priliku da se negde okupaju, jedu nešto i dobiju malo vode, a manje su se brinuli za malu zatvorsku kaznu koju su dobili ili čak za to što su uhvaćeni na samo šest sati vožnje od Beča.

Velika je muka ove nesrećnike naterala na ovakvo potucanje. Stanje u njihovoj zemlji je katastrofalno, tamo nema ni struje ni vode, ljudi često žive u pećinama, a oni koje ne pobiju ili ne regrutuju talibani u velikoj su opasnosti da stradaju od američkih bombi. Narod je neobrazovan a od one trojice Avganistanaca za koje sam ja prevodio samo onaj sa univerzitetskom diplomom je znao da se potpiše. S druge strane, tim ljudima ne može da se da azil u Srbiji jer je i naša zemlja u lošem stanju, a opet po međunarodnom pravu ne mogu se izručiti nazad u Avganistan sa kojim mi ionako nemamo diplomatske odnose. Možemo eventualno da ih izručimo nazad Makedoncima ali i za to je potreban sporazum sa vladom u Skoplju koji, koliko znam, još nije postignut. I tako ti ljudi posle odslužene višednevne zatvorske kazne ostaju u kampovima širom Srbije, u bedi i nemaštini, daleko od kuće, ali i od te zapadne Evrope koju su toliko sanjali.  

Ovaj blog možete naći i na http://balkanskapravila.blogspot.com/

 


Internet komentari i komentatori

Published on 05:08, 11/19,2011

Internet revolucija koja je počela u poslednjoj deceniji prošlog veka potpuno je promenila način na koji ljudi komuniciraju. Danas je sasvim normalno da svaka osoba, bez obzira na godine, ima otvorene naloge na fejsbuku, tviteru, na raznoraznim forumima i društvenim mrežama. Ljudi su dobili mogućnost da iz udobnosti svog doma komentarišu sve što se događa na javnoj sceni ali i u komšijinom dvorištu.

S jedne strane, ovo je značajno demokratizovalo prostor javne komunikacije jer je dalo glas milionima onih koji su ranije mogli da se zadovolje samo gunđanjem u bradu ili urlanjem na televizor. S druge strane, na internetu danas postoje armije ljudi koji, sudeći po broju komentara i različitih „postova“ koje za sobom ostavljaju na globalnoj mreži, ništa drugo u životu i ne rade sem što iznose svoja visokocenjena mišljenja o svemu i svačemu. Njih možete prepoznati ispod rubrika o sportu, vremenskoj prognozi, ali i kulturi, politici, zabavi i vestima iz sveta. Sa istim žarom brane svoje stavove o Lejdi Gagi, Seki Aleksić i novom svetskom poretku kom se moramo odupreti po svaku cenu. Mnogi od njih nelogičnosti svojih komentara kojih i sami negde podsvesno moraju primećivati kriju iza poštapalica tipa „svi znaju da...“ ili „samo neko lud ili glup ne razume da...“ ne pokazujući često ni zrno poštovanja za nekoga sa kim se ne slažu. O uvredama na nacionalnoj, versoj, rasnoj osnovi, kao i napadima usmerenim na ličnost drugih komentatora umesto na neki njihov stav sa kojim se ne slažu ne treba ni trošiti dah. A reč je samo o komentarima koji su prošli cenzuru moderatora sajta na kojima se objavljuju. Zamislite kako tek izgledaju oni drugi!

Uzevši sve ovo u obzir, postavlja se pitanje kako je moguće da iko ove ljude shvata ozbiljno. Da li su oni moderni vox populi ili samo usamljene dangube koje nemaju pametnijeg posla nego da dane svog života provode radeći nešto sasvim beskorisno? Bilo kako bilo, političke stranke ih shvataju veoma ozbiljno i često se može primetiti na raznim forumima pojačana aktivnost njihovih omladina koje pokušavaju da fingiraju komentare slučajnih posetilaca koji daju podršku baš njihovom lideru a uskraćuju istu onoj barabi iz suprotne stranke. Jer tako narod misli. Uostalom, koliko ste puta čuli nekoga ili možda i ulovili sebe da kažete: „Ja vesti i ne čitam, samo pregledam komentare“?

Ovaj blog možete naći i na http://balkanskapravila.blogspot.com/


TV kao izvor radijacije

Published on 13:04, 11/09,2011

Hteli mi to da priznamo ili ne, predizborna kampanja u Srbiji je u punom jeku i ministri već svakodnevno počinju da iskaču iz rerni i frižidera, svako već prema svom ukusu. Otvaraju se mostovi, govori se o novim investicijama i radnim mestima, pominje se kandidatura za EU i dodaje da, naravno, datum za istu niji bitniji od sudbine srpskog Kosmeta. Pa čemu onda priča o kandidaturi i evrointegracijama uopšte? S druge strane, ni opozicija ne drema već iznosi svoje (nebulozne) ideje o tome kako spojiti nespojivo (EU i Kosovo) ili u nešto drastičnijem izdanju, zašto svi treba da jedemo korijenje kako bi nastavili borbu za nešto što smo već davni izgublil.

Tako smo ovih dana imali priliku da vidimo potpredsednika DS-a i ministra za poljoprivredu i trgovinu Dušana Petrovića kako trči od televizije do televizije kako bi objasnio biračima kako je hleb pojeftinio za nekoliko dinara da bi to isto uradio i nekoliko dana kasnije kada je neznatno pojeftinio i šećer. Ipak, šlag na tortu svojih genijalnih istupa u medijima stavio je juče kada je na pitanje da navede primer nečeg dobrog što je aktuelna vlada uradila u prethodne tri godine rekao: „Reforma pravosuđa dobila je veoma dobre ocene i od EU, iako je ogromna polemika oko toga bila u zemlji.“ Nazvati jedan od najvećih promašaja ove vlade koja je do kraja instrumentalizovala provosuđe u Srbiji kao polugu izvršne vlasti jednim od njenih najboljih dostignuća je potez dostojan nekadašnjeg JUL-ovskog ministra informisanja Gorana Matića. Čini se da ja DS obuzela specifična vrsta letargije karakteristična za režime toliko ogrezle u kriminal i korupciju da više ni ne pokušavaju da prikriju da ih dobrobit građana koji su ih birali zanima koliko i lanjski sneg.

Ali, ne lezi vraže! Ako je neko mislio da će se DS pokunjeno povući i vlast prepustiti naprednjacima taj nije računao na Preokret! Iako se na prvi pogled čini da je ovaj još uvek labavi politički savez između Čede Jovanovića i Vuka Draškovića usmeren protiv Borisa Tadića, činjenica je da je on tu kako bi upravo njegovom žutom veličanstvu sačuvao leđa. Kako je Vesna Pešić maestralno pokazala u svom tekstu „Svi za jednog jedan za sve“ ovaj novi-stari savez koji će verovatno okupiti još neke bivše lidere počivšeg DOS-a napravljen je da bi pokupio glasove nezadovoljnih Tadićevih birača koji u njegovoj sadašnjoj politici vide previše Kosova a premalo EU. Kada se izbori završe, čik pogodite sa kim će ova gospoda praviti koaliciju? Nikolić, Šešelj i Koštunica ne padaju na pamet kao prve opcije.

Ko nam je onda još ostao? Toma „Fakir“ Nikolić kojem nije smetalo da posle tri godine postojanje svoje „presvučene“ radikalne stranke tek sada izađe sa nekakvim programom? To što je taj program kopija Tadićeve izborne platforme od pre četiri godine još jednom ide u prilog onima koji za Nikolića tvrde da je čovek neinteligentan, i da ono njegovo gladovanje nije bio način da namerno još jednom ne dođe na vlast jer je šatro u opoziciji udobnije, već da on zapravo ni ne zna bolje da vodi politiku. Činjenica da je nacrt buduće srpske spoljne politike uzeo od Vuka Jeremića dodajući ravnopravnim stubovima njegove diplomatije (Brisel, Vašington, Peking i Moskva) i gle čuda, Japan (?) dodatno pojačava utisak o potpunoj bezidejnosti i cak nezainteresovanosti SNS-a da rešava bilo koji problem koji prevazilazi kadrovska pitanja tipa „Hoćemo kuma Peru u UO NIS-a ili Telekoma?“.

Ivica „Strongman“ Dačić je, opet, savršen primer kako se javna funkcija i novac poreskih obveznika koriste u predizborne svrhe. Kroz ovu vladu on je politički oprao SPS, zauvek sahranio aferu „kofer“, približio se prozapadnom delu javnosti zaradivši titulu Evropejca godine u jednom trenutku, da bi se vrlo brzo vratio na stare pozicije zauzimajući mačo stav o Paradi ponosa dodvorivši se tako crkvi i nacionalističkom delu glasačkog tela neposredno pred izbore. Lično ne mogu da vam opišem koliko sam bio iznenađen kada mi je šef odeljenja za Centralnu i istočnu Evropu jedne velike NVO u Vašingtonu pre dve godine pričao kako je Dačić divan čovek i kako nema veze šta je on to sve u prošlosti radio. Toliko o kratkom pamćenju i principijelnoj borbi za ljudska prava.

I tako dan za danom pred kockastim ekranom. Svaki moj boravak u Srbiji u koju dolazim da posetim porodicu je priča za sebe, ali kada dođete u trusno predizborno vreme posledice po psihu mogu biti fatalne. Gledate ista lica koja se ne skidaju sa malih ekrana već 20 godina, malo su ostarili, malo se pogrbili, mnogi ćurak potpuno obrnuli (vidi pod Toma Nikolić, Vuk Drašković) ali rezultat je i dalje isti. A građani i dalje gledaju u tu smešnu kutiju, možda zato što se plaše da ne skrenu pogled i vide se u ogledalu. Posledice radijacije koju u poslednje dve decenije emituju TV prijemnici postale bi tad nepodnošljivo jasne. 

Ovaj blog možete pročitati i na http://balkanskapravila.blogspot.com/2011/11/tv-kao-izvor-radijacije.html  


Čestitamo!

Published on 13:40, 11/07,2011

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.